Igralo se prvenstvo 2000/1, dominacija je Dinama i Hajduk nije bio prvak dugih šest godina, što je tada bilo jaaako puno (rekao mi jedan poznati sociolog, nekadašnji torcidaš, prilikom hajdukovog dočeka na kraju te šampionske sezone: “Trebala je narodu ova titula”)
No vratimo se, dakle 14. travnja 2001. igrao se na prepunom Poljudu derbi Hajduka i Dinama, Dinamo je imao prednost od četiri boda, osam kola prije kraja prvenstva.
Sezona je za “bijele” počela loše, smijenjen je trener Petar Nadoveza na samom početku.
Momčad je preuzeo Zoran Vulić.
Vulićev i Šurjakov Hajduk bazirao se na jednoj možda do sada zadnjoj darovitoj generaciji svojih igrača, poniklih u Hajdukovoj omladinskoj školi.
Okosnicu su činiili Pletikosa, Sablić, Miladin, Đolonga, Leko, Deranja uz prava pojačanja Bubala i Musu, nadolazili su tada mladi Carević, Srna i Andrić.
Naravno bio je tu i iskusni Ante Miše, tada na poziciji libera.
Derbi se igrao na Veliku subotu, kao i ovaj predstojeći, što ni tada, kao ni danas nije baš “leglo” navijačkome puku.
Bio sam tada na prepunom Poljudu, bilo je i čarki na tribinama, koje su prijetile da se pretvore i u veće nerede, ali smirio je to gol Stanka Bubala u pravom trenutku, na samom početku .
Baš u toj velikoj pobjedi postao je ljubimac navijača, naš ” Ronaldo iz Turčinovića.”
Imao je stopostotnu šansu i Zvonimir Deranja, fantastičan igrač i odličan momak, naš “Popaj”, jedan od nas, kojeg smo voljeli. Slavilo se dugo u noć po “Mastersu” i “Albatrusu”, tada kultnim okupljalištima hajdukovaca.
Neka se u subotu slavi opet…
Nakon ove pobjeda Hajduk je već nakon dva kola preuzeo lidersku poziciju, koju nije ispuštao do kraja. U preostalih sedam kola ostvareno je šest pobjeda i i jedan poraz. Titula je pečatirana onom predivnom utakmicom kada je Varaždin bio sav u bijelom i dočekom u Splitu. Bila je to možda najdarovitija generacija naše dice pod vodstvom Zorana Vulića, hajdukovca i trenera koji je volio nogomet.
Borak.tv
