Domaća glumica, 42-godišnja Marijana Mikulić poznata je po tome da profile na društvenim mrežama često koristi u svrhu podizanja svijesti o autizmu. Naime, njezinom najmlađem sinu Jakovu dijagnosticiran je poremećaj iz spektra autizma, a kako izgleda samo jedan u nizu njezinih dana, najbolje svjedoči Marijanina posljednja objava na Instagramu.
Kako je naglasila, usponi i padovi su dio svačije svakodnevice, a svoju ispovijest napisala je u nadi da sličnima pokaže da nisu sami.
‘Mozak mi pulsira’
‘Migrena, dan drugi, sad su učestale i traju po tri dana. Vani sunce. Valjalo bi u šetnju. Prvo razgovor sa srednjoškolcem. Gomilanje gradiva i ignoriranjem lektire nećeš ništa postići. (Što mislim generalno o našem školskom sustavu, sad nećemo načimati). Mozak mi pulsira dok me gleda ispod oko i samo čeka da završim. Idem s malim u nabavku, imam osjećaj da mi sunce kroz oči kopa pulsirajući mozak.
U prolazu Jakov ničim izazvan gurne curicu koja prolazi u suprotnom smjeru. – Jakove ne smijemo gurati, to boli, treba reći curici oprosti. – Oplosti – dobacuje i nastavlja dalje. Ja se ispričavam ljudima. Natovarena ko kenja nosim stvari, jer eto htjela sam šetati umjesto ići autom’, započela je glumica te u nastavku dočarala situaciju koja se odvijala na ulici dok je pokušavala Jakovu objasniti kako je vani toplo te bi bilo dobro da skine toplu majicu jer će se preznojiti.
‘Kapituliram. Klečim nasred puta’
‘Odjednom je jako toplo. Hoću Jakovu skinuti duks – kreće dernjava. Stišćem ga i molim da se ne dere jer će se preznojiti. Dosta mi je kašlja, inhalatora, sirupa, svega. On se dere još jače. Kapituliram. Klečim nasred puta. On skakuće dalje. Sav je mokar. Pokušam opet nakon par minuta. Jakove vruće je daj skini duks. Pogleda me, bez da trepne samskida jaknu,pa duks. Oblačim mu natrag jaknu, nastavlja skakutati kao da ništa nije bilo.
Na povratku doma kaže; ja želim tebezije doma (ja želim televiziju doma). Reko; ma briga me ajde doma gledati televiziju. Glava će mi rasprsnuti. I on krene u dernjavu. Neeeecee doma. A što hoćeš? Ja želiiiim. I tako u krug. Prolaznica pita hoće pas pomoći. Potpuno tupa velim mu; vidi Jaki pas. Tek par sati kasnije mi prolazi da je to s njom možda isto dijete s teškoćama u razvoju, a ono terapijski pas. Ali taj čas ja samo želim da Jakov ušuti, da dođem doma, da popijem nešto protiv bolova i pokušam im složiti ručak.
‘Počinjem i ja plakati’
Pokušam ga nositi, urla, težak je, glava mi puca. Počinjem i ja plakati. Sjedam na neku klupu. Grlim ga sva jadna jer sam ga par minuta ranije stiskala za male ruke od nemoći da saznam što hoće. Sjedimo, grlimo se i plačemo. Andrija nas grli. Tek nakon nekog vremena postajem svjesna da sam vani, ljudi, cesta…On se smirio. Nastavlja skakutati kao da ništa nije bilo. Ja potopljena. Pospremam namirnice, završavam ručak, pravimo cimet rolice, pulsiranje u glavi se smirilo, barem na koji sat’, ispričala je Marijana na Instagramu te zaključila:
‘Razmišljam kako je Jaki motorički zdrav, polako ali sigurno stalno pomalo napreduje, imamo sve što nam treba a ja sam u raspadu. I mislim kako li je svim onima s težim problemima i našim sustavom nikakve podrške. Inkluzije samo na papiru. Bio je ovo dan ko naš sustav podrške. Naoko divan i sunčan, a iznutra tako težak, bolan i mučan. I lijep onoliko koliko smo ga mi sami učinili lijepim, našim crtanjem, cimet rolicama i tisućitim gledanjem prometnih znakova. Sutra je novi dan, prilika za novi početak. Ili kako mi je jedna psihologica u jednom vrtiću rekla: Još vi stignete biti dobra mama‘.
Borak.tv
