U zaseoku Gornji Čaglji u Zagvozdu svako jutro započinje isto: sedmogodišnji Ivan Čagalj uzima bančić, kantu i odlazi u staju. Ondje ga čeka Mrkova, njegova krava, koja ga, kako kaže, prepoznaje i vjeruje mu više nego ikome drugom.
“Nije teško, samo moraš biti nježan”, objašnjava Ivan, pokazujući kako se pravilno muze: najprije kažiprst, pa ostali prsti lagano prema dolje. “Kao da prebireš po harmonici”, dodaje potpuno ozbiljno, iako mu je tek sedam godina.
Mužnju je počeo učiti još kao petogodišnjak, prateći rođaka Ivana Djakovića u staji. U početku su ga pomno nadzirali, ali brzo se pokazalo da dječak ima prirodan osjećaj za životinje. Danas sve radi sam, od pranja vimena do mužnje, a svoj drveni bančić čuva kao najveće blago.
Sponzorirani članak
Prodaje se zemljište na atraktivnim lokacijama u Knešpolju
Njegova “Mrkova”, kako je od milja naziva, postala je mu više od životinje.
“Poznaje ona mene. Odmah se smiri kad me vidi. Vjernija od psa”, kaže Ivan.
Dani mu započinju ranije nego drugoj djeci – prije škole hranjenje, mužnja, pa toplo mlijeko i jaja iz kokošinjca. Škola je, priznaje, malo poremetila jutarnji ritam.
“Sad ne mogu svako jutro must. Al’ čim se vratim iz škole – trk do Mrkove!”
Ljubav prema životinjama, kažu u obitelji, nije slučajna. Ivanov pokojni djed, također Ivan, u mjestu je bio poznat kao jedan od najboljih stočara.
“Nisam ga upoznao, ali sve znam o njemu”, govori ponosno i dodaje da je njegov djedov bik Cvitko bio “duplo veći od njega”.
Ivanov san je obnoviti djedovu farmu.
“Imat ću farmu i svi će dolaziti po mlijeko kod mene. A Mrkova će biti šefica.”
Sestra Mia mu ponekad pomaže, a obje krave u staji imaju svoje “karaktere”.
“No sve je u odnosu”, naglašava Ivan.
“Kad si ti miran, i one su mirne.”
A dok mnogi njegovi vršnjaci provode jutra uz televiziju ili tablet, ovaj dječak pokazuje da se ljubav, rad i tradicija još uvijek mogu čuvati — i da vrline nekada započinju upravo s jednom kravom i jednim drvenim bančićem.
Borak.tv
