Točno prije godinu dana, 19. rujna, Međugorju je dodijeljeno najviše crkveno priznanje koje se tiče pobožnosti – tzv. „nihil obstat“ (lat. „ništa ne priječi“). Odluku je donio Dikasterij za nauk vjere, čime je potvrđeno da nema zapreka za pastoralne i duhovne aktivnosti koje se ondje već više od četiri desetljeća odvijaju.
Ta povijesna odluka objavljena je na posebnoj tiskovnoj konferenciji u Vatikanu, gdje su sudjelovali i najviši predstavnici Dikasterija, uključujući prefekta kardinala Victora Fernandeza i tajnika Armanda Mattea, uz nazočnost šefa vatikanskih medija, Andrea Torniellija. Time je Međugorje konačno izašlo iz „sive zone“ u koju su ga desetljećima gurali neskloni hercegovački biskupi.
Put do ovoga priznanja bio je dug i pun prepreka. Počeo je još u vrijeme pape Benedikta XVI., čiji je angažman doveo do formiranja posebnog vatikanskog povjerenstva koje je 2014. zaključilo kako se prvih sedam dana ukazanja može smatrati autentičnima. No priznanje se odnosilo na plodove Međugorja – obraćenja, ispovijedi, zvanja – a ne na sama ukazanja, koja se i dalje analiziraju jer, kako ističu izvori iz Vatikana, još uvijek traju.
Papa Franjo je napravio dodatni iskorak. Osim što je omogućio svećeničku organizaciju hodočašća, imenovao je apostolskog vizitatora mons. Henryka Hosera, a potom i njegova nasljednika mons. Alda Cavallija, čime je župa Međugorje praktički stavljena pod izravni nadzor Vatikana.
Međutim, unatoč „nihil obstatu“, ostaje velika sjena – pitanje rehabilitacije onih koji su zbog vjernosti Međugorju progonjeni. Fra Slavko Barbarić, koji je preminuo 2000. godine, i fra Jozo Zovko, koji i danas nosi posljedice crkvenih sankcija, simboli su tog nepravdenog odnosa. Vidioci, među kojima su i danas troje aktivnih koji svakodnevno primaju ukazanja, također su desetljećima bili pod povećalom, često izloženi sumnji i osporavanjima.
Ako je Vatikan priznao plodove Međugorja, mora priznati i one koji su te plodove nosili i čuvali.
Borak.tv
