U hladnom hodniku ispod jednog od dravskih mostova u Osijeku, već nekoliko mjeseci živi Dragan. Mnogi ga primjećuju, a mnogi i okreću glavu od njega. Iako živi u nehumanim uvjetima, Dragan ne želi nikakav drugi smještaj.
Do ovoga su ga doveli teška obiteljska priča i ovisnost o alkoholu. Njegov dom, ako se tako može nazvati, nedostojan je ljudskog bića.
– Ljudi mi pomažu. Svega imam, poplun, deku, govori skromni Dragan, beskućnik.
Radio je Dragan u “Svilani”, “Frigisu”, “Slavonija stanu”, proveo i 5 godina u Hrvatskoj vojsci. Katkad zatekne malo hrane koju mu ostave.
Posuđe pere na slavini obližnjeg kupališta. Svaki dan jede u Pučkoj kuhinji. Nekad ga posjete snage reda.
– Policija je bila, ali ne izlaze iz auta. Nitko me ne dira i nikog ne diram, kaže Dragan.
Velika većina beskućnika su muškarci, samci, s osnovnim ili nikakvim obrazovanjem. Mnogi odbijaju smještaj, uključujući i Dragana.
– Jako je mnogo takvih slučajeva i to je nema smisla. Dakle, ti ljudi ako odbiju, a odbiju zato što ne mogu racionalno procjenjivati svoju situaciju, oni su prepušteni ulici, prepušteni su da umru na ulici, kaže Mile Mrvalj, predsjednik Humanitarne udruge Fajter.
Često nemaju dokumente ni zdravstveno osiguranje i lošeg su zdravlja. Žene iz beskućništva izlaze mnogo lakše.
– Pogotovo ako su još radno sposobne. Odmah nalaze priliku otići u podstanarstvo, za poslom i odlaze odavde, dok muškarci malo teže, kaže Olivera Balatinac, Centar za prihvat beskućnika – Dom sv.Vinka Paulskog (Caritas)
Alkoholizam nije uzrok, nego posljedica situacije u kojoj su se našli, naglašava bivši beskućnik, jer tako bježe od stvarnosti.
Drastično raste broj ekstremno siromašnih, koje samo korak dijeli od ulice. Koliko ih je točno – nije poznato.
– Jer ih nema nigdje u evidenciji. Ja mogu samo potvrditi kao aktivist za beskućnike, kao predsjednik udruge, da imam sve više i više zahtjeva za pomoć, rekao je Mrvalj.
A pomoć često stigne prekasno ili ne stigne uopće. Umru u tišini, zaboravljeni od svih.
Borak.tv
