Dok Hrvatska oplakuje žrtvu Vukovara i Škabrnje, jedna mlada žena s kojom smo se sastali na šetnici uz Dravu sama plače za svojom tragično stradalom prijateljicom. Njezina draga Mihaela Berak, čiji je život naprasno ugasio metak iz pištolja neiskusnog policajca Marka Smažila, baš je ove subote trebala proslaviti svoj 21. rođendan. Umjesto da dvije prijateljice sunačno poslijepodne provode spremajući se za izlazak na Tvrđu, ona u tišini sjedi na klupici s maramicama u ruci, dok je druga na poklon dobila bijelu ružu ispod nadgrobne ploče. Htjela je, kaže mi, još jednom sve podsjetiti koga smo kobne srijede koncem rujna zauvijek izgubili i zamoliti da se poduzmu sve mjere da se takav užas više ne ponovi, piše Dnevno.hr.
“Njoj u čast danas želim pričati samo lijepe stvari, zaboraviti svu mržnju, ljutnju i krvnika koji ju je poslao pod zemlju”, govori mi Osječanka koja zbog straha ne želi posve otkriti svoj identitet pa nas moli da ju oslovljavamo s Kristina.
A Kristina je jedna od onih ljudi koji su Mihaelu poznavali u dušu. Najveća je šteta, kaže, što je spletom stravičnih okolnosti ubijena baš osoba koja je istinski voljela živjeti i koja nikada nije kukala da joj je teško. Voljela je sve, svoje roditelje, dvije godine stariju seku, svoju mješanku hrvatskog ovčara Rexy, prijatelje među kojima je bila omiljena i rodni Osijek koji nije namjeravala napustiti nakon studija.
“Moja Mihaela je cijeli život podredila pomaganju drugima i u tome je baš uživala. Socijalni rad je upisala upravo kako bi mogla olakšati odrastanje djeci bez roditelja, posljednje dane starcima i, zamislite, pomoći zlostavljanim ženama koje su se uspjele otrgnuti iz ralja predatora. Nije li krajnje nepravedno da je jedna takva dobrica tako nemilosrdno poslana na drugi svijet?”, pita me Kristina kroz suze.
Stigla do Stockholma, prokleto premalo
Ljetos je, otkriva nam, Mihaela odradila čak šest studentskih poslova kako bi sama platila auto školu jer joj roditelji to nisu mogli tek tako priuštiti. I nije se žalila što mora raditi, baš naprotiv, samo se htjela što prije samostalno odvesti od Osijeka do Aljmaša.
“Toj curi odustajanje nije bila opcija. Godinama je strastveno trenirala taekwondo, a nije napravila pauzu ni nakon što je ozbiljno ozlijedila nos. Baš je jako htjela dobiti taj pojas, zainatiti se i prelomiti dasku rukom”, prisjetila se Kristina i dodala da je ove jeseni s Mihaelom planirala otići do Sarajeva, koje joj se jako svidjelo kad je tamo otputovala s roditeljima.
“Eto, ni to nismo stigle na kraju. Mihaela je na svojim putovanjima stigla do Stockholma, prokleto premalo”, govori neutješna prijateljica.
Htjela sam za kraj Kristinu pitati i o odnosu Mihaele i policajca, ali njegovo ime danas ne želi ni čuti. Rekla mi je samo da je njezina prijateljica imala jednog dečka u srednjoj školi i da su zajedno bili tri godine…
Što smo dulje sjedile na klupici razgovor joj je teže padao. Pričale smo o prosvjedu koji se održao, Mihaelinoj obitelji i sprovodu, no vidjelo joj se na licu da joj danas više nije do ničega. Poslala mi je prijateljičine slike pa je stavila slušalice u uši i rekla da ide kući i da će si pustiti pjesme koje su zajedno slušale, hitove Olivera, Balaševića, Dine Merlina i Matije Cveka.
Odgovore što se dogodilo u tom stanu u Donjem gradu Kristina nema, niti joj oni u konačnici mogu vratiti Mihaelu. Nada se, kaže mi za kraj, da će kazna sustići one koji ju zaslužuju. Prije ili poslije…
Borak.tv
