Enver Jakirović, kojeg u Metkoviću svi poznaju kao Ekru, iza sebe ima život ispunjen nogometom, obitelji, prijateljstvima i brojnim izazovima.
Nekadašnji vratar Veleža iz Mostara već više od pola stoljeća živi u Metkoviću, gdje je zasnovao obitelj i izgradio svoj dom.
Danas iz tog mirnijeg života prati kako njegova obitelj nastavlja nogometnim putem.
Sponzorirani članak
Miškić Bus pokreće redovite jednodnevne izlete u Makarsku
Sin Sergej izgradio je uspješnu igračku, a potom i trenersku karijeru, dok je unuk Leon stoper milanskog Intera, a najmlađi Matija vratar Dinama.
Ipak, kada slušate Envera, brzo shvatite da mu nogometni rezultati danas nisu najvažniji.
Posebno nakon gubitka supruge Jelene, s kojom je proveo 50 godina u braku.
– Ma, malo sam u tuzi u posljednje vrijeme. Točnije, otkako sam ostao bez supruge koja mi je bila sve. Na njoj su bila četiri stuba kuće. Bili smo 50 godina u braku…, priča Enver Jakirović na početku razgovora s Arminom Pašićem za Reprezentacija.ba portal.
Zbog nje nije otišao ni na Wembley
– Zbog toga nisam išao ni na Wembley. I Sergej je bio vezan za nju. Ona je živjela za njegovu karijeru, sve je pratila. Kada je preminula, Sergej je bio u Dinamu, imao je utakmicu i pitao me: ‘Stari, što ću, što da radim?’ Rekao sam mu: ‘Ništa, sine. Vratiti je ne možemo. Profesionalac si. Idi u Rijeku, pobijedi i prvak si.’
Enver danas gotovo da i ne odlazi na stadione, iako je šest desetljeća vezan uz nogomet.
– Ja sam u nogometu dugih 60 godina, nije to malo. Pratim sve, stalno se Sergej i ja čujemo, razmjenjujemo mišljenja… Ali, vjerovali ili ne, ni na jednoj utakmici nisam bio. Ni Zrinjskog, ni Rijeke, ni Dinama, kamoli sada u Engleskoj.
Onda se nasmije:
– Rekao sam mu: ‘Kupi mi veliki televizor, ja ću od kuće to polako.’ To je sve iza mene. Rekao sam već, najviše je to zbog smrti supruge. Kad nisam na Wembley otišao, što ću sad… Nemam volje. Ne bi me netko topom mogao natjerati.
Od Mostara do Metkovića
Enver je rođen u Mostaru, u Starom gradu, gdje se i danas nalazi obiteljska kuća Jakirovićevih.
Kao dječak stao je na gol Veleža, a do 18. godine branio je za mostarski klub.
Potom je s Vahidom Halilhodžićem otišao na posudbu u Metković, u Neretvu.
Vaha se vratio u Velež, a Enver je ostao.
– Čujte, mene su u Metkoviću svi prihvatili, zavoljeli su me, a i ja njih. Tu sam se oženio, stvorio obitelj, stekao prijatelje, dobio posao i stan. U ono vrijeme to je bila velika stvar i za mnoge poznatije igrače. I ja sam bio zadovoljan.
Bio je osam godina reprezentativac amaterske reprezentacije Hrvatske, jedno vrijeme i njezin kapetan, a bio je i dio generacije Brotnja koja je osvojila naslov prvaka i igrala europska natjecanja pod okriljem UEFA-e.
Kao trener vratara zbližio se s Blažom “Bakom” Sliškovićem, koji će kasnije imati važnu ulogu u Sergejevoj karijeri.
– Baka ga je pratio u Bugarskoj, tamo je ostvario najveće uspjehe što se tiče igračke karijere i pozvao ga je. Eto, ostalo je upisano da je odigrao pet utakmica za reprezentaciju Bosne i Hercegovine.
Enver, međutim, ne voli sebi pripisivati zasluge za Sergejev put.
– On je svoj. Nisam ga silio ni na što. Po prirodi je takav da će vas saslušati svakoga, klimnuti glavom, govoriti ‘okej, okej’, ali na kraju je on taj koji donosi odluku. Svoje znanje baš i ne odaje. Sa svojim suradnicima to uklapa. Jednostavan je, a kaže da su takvi i ovi poznati treneri u Engleskoj. Ma, zašto biti drugačiji? Ili si čovjek ili nisi.
Danas posebno cijeni ono što se događa u Engleskoj.
– Tko zna bi li danas uopće bio u Engleskoj da se nije odlučio za Kayserispor nakon odlaska iz Dinama. Trebao je najprije na Cipar ići, pregovarali su, ali je u posljednji čas odlučio za Kayserispor. Tako je zapao za oko sadašnjem gazdi Hulla, koji je također iz Turske.
Put obitelji nije uvijek bio jednostavan
– Ma, svašta smo prošli mi.
Jedna od težih uspomena dogodila se 1979. godine kada im se zapalio stan.
– Uzeo sam tada trogodišnjeg Sergeja i skočio s njim s drugog kata. Da, ne šalim se.
Sjeća se i vremena kada je Sergej otišao igrati u Slovačku, u Spartak.
– Jedva sam skupio pare da kupim kartu za avion. Sve što je napravio, napravio je svojim radom i zato su plodovi danas posebno slatki.
Osim Sergeja, Enver i Jelena imali su još dvoje djece – kćer Petru, koja živi u Splitu, i sina Tea, nekadašnjeg vratara.
– Jedan period je Teo bio čak sa Srnom u Šahtaru. Strašan je potencijal bio. I sad sa 45 godina komotno može na gol negdje.
Treća generacija na velikoj sceni
Nogometna priča obitelji nastavila se i s Leonom.
Enver ga opisuje s posebnim ponosom.
– Dobar je momak, ima glavu dobru… Igra za U19 reprezentaciju Hrvatske, u Interu je. Bože, da ga zdravlje posluži, a čut će se svakako i za mlađeg Matiju, koji je golman u Dinamu“, govori Enver.
Iako je rođen u Mostaru, Enver je najveći dio života proveo u Metkoviću.
U Mostar se vraća kada može, posjeti mezarje svojih roditelja, dok mu sestra i dalje živi tamo.
U Metkoviću je, pak, upoznao suprugu, osnovao obitelj, radio i proveo rat.
Godinu i pol dana vozio je sanitet i pomagao ljudima.
– U ratu sam godinu i pol dana vozio sanitet, spasio ljudi i ljudi. Nigdje nisam vrata zatvorio, a sve to zbog obitelji, djece svoje.
Sve sam radio za njih, dodaje.
Danas je Enver daleko od velikih stadiona i reflektora.
Ne traži pažnju niti voli isticati obiteljske uspjehe.
Iz svog doma prati Sergeja, Leona i Matiju kako nastavljaju nogometnim putem.
On je i dalje samo Enver.
Ekra.
Mostarac koji je davno stigao u Metković i ondje izgradio život, a iza sebe ostavio nogometnu priču koja danas živi kroz tri generacije njegove obitelji.
Borak.tv