Povodom Svjetskog nogometnog prvenstva koje se od 11. lipnja odvija u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Meksiku, donosimo seriju tekstova o nogometu i životnim lekcijama koje iz njega možemo naučiti. Autor tekstova je hrvatski svećenik koji piše pod pseudonimom vlč. Juraj Frassati, s ciljem da pruži protutežu površnom i ostrašćenom diskursu koji, kada je riječ o sportu, nerijetko dominira hrvatskim javnim prostorom. U četvrtom tekstu, vlč. Frassati piše o tome jesu li, i na koji način, vjera i nogomet povezani.
Svaki put kada Hrvatska nogometna reprezentacija igra veliko natjecanje, ista se rasprava vraća gotovo jednakim intenzitetom.
Zlatko Dalić javno govori o vjeri, igrači odlaze na misu ili se prekriže prije utakmice, a društvene mreže i mediji podijele se u dva tabora. Jedni u tome vide autentično svjedočanstvo vjere, drugi ismijavaju samu pomisao da bi Bog imao ikakve veze s nogometom.
Sponzorirani članak
Miškić Bus pokreće redovite jednodnevne izlete u Makarsku
Ove godine rasprava je otišla i korak dalje nakon što je don Ante Žderić upozorio (u sada izbrisanom postu na svom Facebook profilu) da “vjera ne vodi pobjedi na Svjetskom nogometnom prvenstvu, nego vječnom spasenju” te da “Bog ni Gospa ne navijaju za Hrvatsku”.
Religijska povijest prepuna je pokušaja da se božanstvo pridobije za vlastite ciljeve. Od antičkih žrtava do amajlija, od praznovjerja do vračeva i rituala koji se i danas pojavljuju u sportu, čovjek je oduvijek vjerovao da postoji način kako osigurati pobjedu.
Nogomet nije iznimka. Godinama slušamo priče o afričkim vračevima, vudu-obredima, kletvama i tajnim ritualima kojima se nastoji prizvati sreća ili protivniku donijeti nesreća.
No magijsko razmišljanje ne pripada samo egzotičnim kulturama. Prisutno je i u brojnim sportskim praznovjerjima: od uvjerenja da određeni predmet donosi pobjedu do bizarnih navika koje sportaši godinama ponavljaju vjerujući da upravo one utječu na ishod natjecanja.
Poznat je primjer Gorana Ivaniševića koji je tijekom pobjedničkog pohoda na Wimbledon 2001. svaki dan ponavljao iste rituale kako bi pobijedio.
Takvi postupci nisu izraz zrele religioznosti, nego magijskog obrasca mišljenja. Razvojna psihologija pokazuje da je magijsko mišljenje prirodan dio dječjeg razvoja no ono postupno ustupa mjesto realističnijem odnosu prema svijetu.
Kada se isti obrazac zadrži u odrasloj dobi, lako poprima oblik praznovjerja ili religioznosti koja Boga shvaća kao silu kojom se može upravljati obredom ili formulom.
Takvo poimanje religije nije daleko ni od površnog shvaćanja kršćanske molitve: ako se dovoljno molimo, pobijedit ćemo; ako izgubimo, ili se nismo dovoljno molili ili nas Bog nije uslišao
Idol ili Bog
Novac, posao, politika, umjetnost, obitelj ili sport nisu cilj ljudskoga života, nego stvorene stvarnosti koje čovjeka mogu voditi prema dobru ili ga od njega udaljiti.
Idol ne nastaje u stvarima, nego u ljudskom srcu, kada od stvorenoga očekujemo ono što može dati jedino Bog.
Sada se možemo vratiti pitanju iz naslova: Ima li vjera veze s nogometom?
Ako pod tim mislimo da će Bog odlučiti pobjednika zato što se jedna momčad više moli, odgovor je jasan: nema.
U tome je don Ante Žderić potpuno u pravu. Bog nije izbornik hrvatske reprezentacije niti Gospa navija za jednu naciju protiv druge. Kršćanska molitva nije sredstvo za osvajanje trofeja.
Ali ako se pitamo ima li vjera što reći o onome što se događa u čovjeku dok igra, navija, pobjeđuje ili gubi, odgovor je jednako jasan: ima.
To je posljedica utjelovljenja.
Ili da parafraziramo sv. Ignacija Lojolskog koji je o ovoj temi razmatrao mnogo prije no što je nogomet uopće postojao: nogomet nije važan zato što određuje Božje planove, nego zato što može otkriti ljudsko srce.
Borak.tv