Dok sirene za zračnu opasnost povremeno odjekuju nad Kijevom, Danijel Čuturić, direktor za obrazovanje pri UNESCO-ovu uredu, razmišlja o školama i djeci. Učionice su često pretvorene u skloništa, a satovi prekidani alarmima. “U ratu vrlo brzo shvatite da škola nije samo mjesto učenja. Ona je struktura, rutina, osjećaj da život ipak ide dalje”, kaže Čuturić.
U Ukrajini živi već treću godinu i, iako je grad relativno siguran, najveća promjena u odnosu na prije invazije nije stalni strah nego prilagođavanje: policijski satovi, sirene, online nastava i djeca koja nikada nisu fizički bila u školskim klupama.
Danijelov pogled na obrazovanje oblikovan je još u Zenici, gdje je u ratu doživio koliko škola može pružiti sigurnost i stabilnost. Studirao je povijest i bibliotekarstvo u Sarajevu, a obrazovanje nastavio u SAD-u i Velikoj Britaniji, gdje je specijalizirao međunarodno i komparativno obrazovanje.
Sponzorirani članak
Prodaje se zemljište na atraktivnim lokacijama u Knešpolju
Njegov rad u kriznim područjima, od Afganistana i Sirije do Ukrajine, temelji se na istom principu: “Kako da škola ne prestane.” Posebno ga je obilježio slučaj dječaka Muhammeda iz sirijskog izbjegličkog kampa, kojem su kroz igru i školu otvorene nove životne prilike. Danas Muhammed pomaže drugoj djeci, a Čuturić ističe da u takvim situacijama vidi smisao svog rada: u malim gestama koje mijenjaju živote piše Večernji.ba
Borak.tv
