Kada je prije jedanaest godina bez velikih očekivanja, gotovo slučajno, pristao da njegova supruga pošalje prijavu za posao prevedenu putem Google Translatea, 43-godišnji Josip nije mogao ni zamisliti da će mu Švedska postati dom – niti da će jednog dana razmišljati o kupnji tvornice u kojoj je započeo kao slabo plaćeni radnik.
U Švedsku je stigao nakon stečaja karlovačkog Baumaxa, bez ušteđevine i bez znanja jezika. Posao su, kaže, dobili gotovo odmah. „Prvi mjesec radili smo za hranu i stan, a kasnije smo u tvornici bili jako loše plaćeni. No imali smo priliku i nismo je ispustili“, prisjeća se Josip u razgovoru za Dnevno.hr.
Danas, dok se Švedska suočava s brojnim izazovima – od imigracijske politike do rastućih životnih troškova – Josip i dalje vjeruje u sustav koji ga je prihvatio. „Sustav se malo zadihao, ali i dalje funkcionira“, kaže.
Sponzorirani članak
Tko je nova novinarka i voditeljica portala iz Širokog Brijega ?
Balkanci bez „lošeg glasa“
Na pitanje kako Šveđani danas gledaju na ljude s Balkana, Josip tvrdi da su se stvari znatno promijenile. Loša reputacija iz devedesetih, kaže, uglavnom je nestala.
„Mi smo se integrirali, postali dio društva. Danas postoje neki drugi imigracijski valovi koji nose taj ‘loš glas’. Balkanci su sada ono što su nekad bili Finci – dio svakodnevice“, govori uz blagi osmijeh.
Ipak, otvoreno priznaje da Švedska nikada nije imala potpunu kontrolu nad imigracijom. „Namjere su bile dobre, ali sustav je morao biti čvršći“, smatra.
Mit o „hladnim“ Šveđanima
Jedan od stereotipa koji Josip odlučno odbacuje jest onaj o emocionalno hladnim Šveđanima. „To jednostavno nije istina. Imaju drukčiji pristup, ali ljudi su srdačni i korektni. Ja se ovdje od prvog dana osjećam kao kod kuće“, ističe.
Financijski pritisci, priznaje, postoje. Troškovi života dosežu i do 25.000 kruna mjesečno, odnosno oko 2.200 eura. „Nikad nisam imao visoku plaću. Radim, ali na kraju mjeseca ne ostane puno. Ipak, vjerujem da će biti bolje“, kaže Josip, ne gubeći optimizam.
Unatoč svemu, ne dvoji oko izbora zemlje za život. „Švedska je maraton, ne sprint. I dalje je ispred većine svijeta. Društvo je postavljeno na zdravim temeljima – demokraciji i dijalogu“, uvjeren je.
Od radnika do vlasnika
Najviše mu, kaže, nedostaju obitelj i prijatelji iz domovine, dok se korupciji, nepotizmu i društvenoj oholosti Balkana ne želi vraćati. Povratak bi razmotrio jedino zbog sina, ako se njemu jednog dana svidi život „dolje“.
Josipova priča sada ulazi u možda najzanimljivije poglavlje. Nakon više od desetljeća rada u istoj tvornici, on i supruga traže investitora kako bi postali njezini vlasnici.
„Dobili smo poslove čim smo se doselili. Krenuli smo s dna, a danas pokušavamo preuzeti tvornicu u kojoj smo proveli više od 11 godina. Nije bilo lako, ali sve je moguće“, zaključuje Josip.
Borak.tv
