Fra Iko Skoko o “Bijelom putu”: “Dočekalo nas je desetak tisuća ljudi, svi smo plakali”
Suze… Dirljivi susreti s ranjenicima u crkvi. Mnogi iz konvoja su dali i krv u bolnici. Divljenje su zaslužile žene koje rađaju u garaži koja je proglašena rodilištem. Obilježavaju se 32 godine od humanitarne akcije “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu” koja je spasila Hrvate iz srednje Bosne. O ovom događaju piše jedan od organizatora “Bijelog puta” fra Iko Skoko u svom prilogu za Večernji.ba.
Njegov izvještaj prenosimo u cijelosti:
Najavili smo i uredno prijavili policiji na Črnomercu molitveni skup koji se imao održati u Ilici pred vojarnom stranih oružanih snaga (UNPROFOR-a) za subotu 13. studenoga 1993.
U petak 12. studenoga, kasno poslijepodne policija je zabranila organiziranje skupa. Tu noć Zagreb je osvanuo u snijegu. Skoro 50 cm visine snijega blokiralo je grad. Te subote prije 10 sati u Ilici smo se pojavili dr. Slobodan Lang i ja. Za nekoliko trenutaka došlo je desetak policajaca. Očito skup se nije mogao održati u Ilici. Zamolili smo župnika fra Maksimilijana Hercega da se održi molitveni skup u crkvi sv. Ante. Župnik je dopustio. Brzo su pristigli studenti Franjevačke teologije Bosne Srebrene sa svojim profesorima, koji su bili u izbjeglištvu u Samoboru. Na skupu smo molili za zaustavljanje rata, za pravedni mir te za sve stradale, prognane i izbjegle.
Dr. Lang je govorio o “Bijelom putu”. Liječnici i franjevci pripremaju konvoj “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”. Počeli smo diljem Hrvatske održavati tribine i govoriti o “Bijelom putu”.
Prvu smo održali dr. Slobodan Lang i ja zagrebačkim studentima u studentskom domu u Cvjetnom naselju. Neki studenti nisu dovoljno razumjeli ozbiljnost stvar pa su se smijali. Međutim, Lang s iznošenjem stradanja u Srednjoj Bosni uozbiljio je i takve studente. Nastavili smo tribine po Hrvatskoj.
Govorili smo o Bosni Srebrenoj, franjevačkim principima i bijelim putovima: dr. Miro Jakovljević, Slobodan Lang, Herman Vukušić, fra Stipe Karajica, fra Benedikt Vujica, fra Anđelo Barun, Branko Čule, Stjepan Skoko… Bijeli put se pripremao u Ilici i na Zapadnom željezničkom kolodvoru. Duša Bijelog puta bio je dr. Slobodan Lang, predsjednik dr. Mir Jakovljević, a operativac i zapovjednik gosp. Herman Vukušić.
Tisuća osoba došlo je ispratiti konvoj Bijeli puta za Srednju Bosnu na Zapadni zagrebački kolodvor, i to na dan ljudskih prava 10. prosinca 1993. u 12 sati. Liječnici, medicinari, franjevci i novinari s vozačima oko pedeset kamiona punih hranom nakon blagoslova biskupa mons. Josipa Jezerinca pošlo je prema Bosni Srebrenoj. Putem se konvoj povećao. Ipak, najviše se povećao u Splitu zahvaljujući karitativnoj organizaciji franjevačke provincije Bosne Srebrene Kruhu sv. Ante!
Zadržali smo se jednu noć i Tomislavgradu. Ramski vjernici su postili i molili na nakanu da konvoj sretno dođe do svog cilja. Zadnje pripreme bile su u Franjevačkom samostanu u Rami.
Narod iz Rame se obvezao da će svatko tko dolazi na mise zornice izmoliti ružarija (krunica) koliko ima kilometara od Šćita do Nove Bile. Fra Mijo Džolan gvardijan samostana sa svojim Ramcima je skrbio o svima dok smo čekali prolaz! Obećali smo pomoć dati i muslimanima u Mahali, Kruščici i Zenici. Napuštamo Ramu i prolazimo kroz prve linije. Neki razbojnici su prekinuli konvoj nakon Uskoplja čim smo ušli u prostor koji su kontrolirali pripadnici Armije BiH.
Novinarki Silvani Mendušić su nožem zarezali vrat i ukrali kameru za snimanje. Na Povlovici gdje su konvoj pregledali pretvorili smo kabinu jednog kamiona u “kapelicu”.
U “kapelici” su mogle ući samo četiri osobe, tako da se stvarao red za molitvu. Čekali su u redu za molitvu i fra Ferdo, fra Jakov, fra Duka, fra Matija, fra Vice i fra Velimir. Ni noć, ni led, ni hladnoća nisu nas obeshrabrili. Konvoj su čuvali vojnice Armije BiH.
Konačno konvoj nakon svih zapreka stiže na odredište. Mnoštvo ljudi, po mojoj procjeni desetak tisuća, nas je čekalo u Lašvanskoj dolini u popodnevnim satima 20. prosinca 1993.
Oduševljenje, radost, suze… Dobrodošlicu poželio nam je fra Franjo Grebenar, župnik Nove Bile i drugi uglednici. Mladi su izveli jednu predstavu… Suze… Dirljivi susreti s ranjenicima u crkvi. Mnogi iz konvoja su dali i krv u bolnici. Divljenje su zaslužile žene koje rađaju u garaži koja je proglašena rodilištem. Povratak konvoja bio je 22. prosinca 1993. Težak rastanak. Posebno vozača iz Lašvanske doline koji su se nakon više mjeseci vratili u svoj zavičaj i vidjeli svoje najmilije: supruge, djecu, roditelje… Sad ponovno pred Božić moraju izići.
Uvjet, da dobijemo dopuštenje za ulazak u Lašvasnku dolinu, bio je da svi koji dođu moraju i izići s konvojem. Plač supruga i djece za svojim muževim i očevima. Svi smo plakali.
Dario Krodić i Tihomir Blaškić ispratili su konvoj. Prije ulaska u Uskoplje (Gornji Vakuf) ponovno su napali konvoj. Sada organiziranije. Nažalost pripadnici ubili su vozača konvoja Antu Vlajića i neke sudionike ranili, a ukrali su 28 kamiona. Konvoj Bijeli put izrodio je nove konvoje “Mira i ljubavi”.
Borak.tv
Sponzorirani članak
