Supruga poznatog nogometaša Ivana Rakitića, Raquel Mauri, nedavno je na Instagramu objavila nekoliko fotografija ispred crkve u Međugorju, koju su povodom 13. godišnjice braka posjetili ona i Ivan, zajedno s kćerima Adarom i Altheom, a zbog odjevne kombinacije našla se na meti brojnih kritika.
Naime, Raquel je ispred crkve pozirala u trapericama i topiću s tankim naramenicama golih leđa, što su mnogi ocijenili neprimjerenim za posjet svetom mjestu. “Bilo bi lijepo da se supruga prikladnije obukla, ipak je to svetište,” napisao je jedan pratitelj, dok je drugi kritičar dodao: “Žena ti je u svetište pred Isusa i njegovu majku došla polugola. Sramite se.”
Raquel je odlučila odgovoriti na kritike te je poručila kako u crkvu nije ušla golih leđa. “Nisam ušla u crkvu golih leđa, molim vas ne osuđujte a da ne znate! Hvala”, napisala je ispod jednog od komentara. Također je dodala da je sa sobom imala košulju koju je odjenula prije ulaska u crkvu, poštujući svetost mjesta. “Imala sam košulju uz sebe”, istaknula je Rakitićeva supruga. No, da se neke pita ni ispred crkve na takvom mjestu ne bi bila tako odjevena.
Posebno tijekom ljeta, mnogi se bore s turistima koji posvećuju naše crkve ne mareći za to kako su odjeveni. Mnogi tako u crkve ulaze u japankama, kratkim hlačama te općenito odjeći prikladnoj za godišnje doba, ali ne i crkvu i Svetu Misu. Portal Župe sv. Anastazije u Samoboru prije dvije godine osvrnuo se upravo na ovaj problem.
“Misa je susret s Bogom i Bog želi da mu svi prilaze, stoga to trebamo činiti na dostojan način, pun poštovanja.
Danas je puno toga moderno i reći ćete kako je to normalno, ali zapitajte se što je to Misa? Je li to svakodnevni običan događaj na kojem se možete pojaviti kao da ste upravo završili sa čišćenjem svoje kuće? Prema Misi se treba odnositi s poštovanjem. Sve je to zato što Misa nije običan, već poseban događaj. Misa je susret s Bogom i Bog želi da mu svi prilaze, stoga to trebamo činiti na dostojan način, pun poštovanja. Neće vas Bog manje voljeti ili gledati što ste obukli, već je stvar u tome kako vi doživljavate susret s Bogom”, istaknuto je tada i pojašnjeno u kakvoj bi odjeći vjernici trebali dolaziti u crkvu.
“Prije svega žene moraju znati kako suknje iznad koljena nisu prikladne, baš kao ni haljine i kratke hlače. Vaša odjeća ne smije biti preuska i ne smiju se ocrtavati obrisi tijela. Nosite majice i košulje rukava dužih od lakta, dekolte obavezno sakrijte. Majice bez rukava i golih leđa su neprikladne za Svetu Misu. Muškarcima je jednostavnije, ali isto tako mnogi dolaze neprimjereno obučeni. Kratke hlače i trenirke su za slobodno vrijeme, u njima ne smijete dolaziti na Misu, radije obucite odijelo, košulju sa kravatom ili sako. Baš kao i žene, trebate izbjegavati usku odjeću. Trenirke, tajice, sportske veste i majice te slične odjevne predmete ostavite kod kuće. Ne idete na sportski događaj ili u teretanu stoga vam takva odjeća nije potrebna. Japankama i odjeći za plažu nije mjesto u crkvi”, naveli su tada i poručili: “Vaše tijelo je hram Duha Svetoga i upravo zato ne bi trebalo biti izloženo svima.”
“Pred Bogom ne možeš biti drzak. To tako ne ide, i gotovo”
Portal Župe sv. Anastazije ranije je podijelio i promišljanje patera Marka Glogovića, koji je otkrio kako je reagirao kada je usred Krizme ugledao, po njemu, neprimjereno odjevene vjernike. Kada je ugledao jednu kumu, nije mogao ne uputiti komentar.
“Ma brate, neću se ja više sramiti, nek´ se srame i crvene oni koji dolaze na ovakav dan i na ovakvo mjesto ni u čemu! Znam da ću šokirati, a možda neke i sablazniti; no vjerujte, nakon duga razmišljanja, vidim da je to jedini mogući put. Naime, treba te bikini-mode jednostavno – ismijati!” piše u jednom trenu Glogović pa objašnjava kako su vjernici, s posebnim fokusom na žene, bili odjeveni.
“Zašto? Zato jer ako ništa ne poduzmemo, valja nam očekivati da će za desetak godina “vjernici” zaista dolaziti u kupaćim gaćicama u crkvu. Kako? Objasnit ću više metoda, kako sam transcendentno spoznao toga dana, ali ja sam osobno učinio sljedeće: jedna kuma, plus-minus 35 godina, s frizurom od 850 kuna, s mirisom od kojeg smo svi zalelujali prezbiterijem, na sebi nosi 40 cm veliku, usku haljinu i… i to je to. Gore sve golo, dolje sve golo, k´o na modnoj pisti ili na plaži na Pagu. Preplanula, našminkana i razdragana kreacijom svoje krizmanice, koja se u velikoj mjeri ugledala na svoju kumicu, osim što je oko vrata objesila lančić s djetelinom. Za sreću. Možda je to jedan od darova? Hvala Bogu, samo je djetelina, nije lik sunca od jednog našeg poznatog “iscjelitelja” oko čega sam se prije same mise zakačio s orguljašicom (nosila je taj znak, a svira u crkvi Gospodinu; no na moj protest i zamolbu da baci taj amulet i da se ne igra s demonima, odbrusila mi je da to nije moja briga, itd.)”, piše i nastavlja: “Dakle, gledam i ne mogu vjerovati ni prizoru ni sebi: naime, zapljeskao sam i fućnuo, te glasno izrekao “Bravo, to je kultura, to je ljepota!” Čak se i gospodin biskup lecnuo i kao malkice zakašljao, dok su ostali svećenici gledali u mene čudom se čudeći i pripisujući moju sasvim neuobičajenu gestu vrućini koja je toga dana bila strašna. Idemo korak dalje: kuma se okrenula, pogledala me kao dijete koje krade kolače i zacrvenila se od tjemena do peta izmučenih visokom potpeticom! “Pobjeda!” pomislih samoljubno i ponosno i nasmijah se ovoj lukavštini koja mi je otkrila da u meni ima i, priznajem monaški ponizno, diskretne zloće koju sam uspješno godinama ubijao teškim postovima o integralnom crnom kruhu i zelenom čaju, bez šećera. Začudo, u sakristiji su mi svi uputili riječ hvale i konstatirali da “ovo više ovako nema smisla, prijeđene su sve granice” i “trebamo nešto radikalno učiniti”. Cijelo vrijeme post-krizmaničkog žvakanja reš pečenog jareta i nešto preslanih telećih medaljona s njokima i kupus-salatom, komentiralo se moje pljeskanje i njezino crvenilo. Je li mi žao? I nije.”
“Pa zašto bih više morao trpjeti to iživljavanje, to svođenje tijela na meso, to krajnje neukusno, gotovo bludno prenemaganje u Božjem hramu? Žena mora imati svoje dostojanstvo i želim da poštuje Boga i ljude, na mjestu koje je za to određeno. Ta ni na posao ne dolazi tako odjevena! Nas svećenike u medijima prikazuju kao ne znam kakve razbludne manijake, a ne smijemo zucnuti o neprikladnosti i neozbiljnosti odjevnih navika na krizmama, dok istovremeno moramo propovijedati o čednosti i svetosti, o tragediji raspuštene mladosti, o zlu preljuba i rastavama brakova, o abortusima kao posljedici i seksualne raskalašenosti? Ne, dosta mi je toga licemjerja. Hoćemo li uskoro dopustiti da krizmanici dolaze u kratim hlačama i potkošuljama? Ta i njima je vruće. Ta i oni imaju pravo. A ja jadan s habitom, albom i misnicom, kuham se za oltarom”, navodi pater među ostalim i poručuje: “Nismo protiv ljudskog tijela! Ne, nego smo protiv ovog institucionaliziranja golotinje, protiv stvaranja tradicije da je golo-dobro i lijepo, a sakriveno ružno i zastarjelo. Ne trebaju naše kume i krizmanice nositi feredžu, ili biti pokrivene od glave do pete. Ali treba biti jasno, apsolutno i 101 posto jasno da je crkva mjesto molitve i bogoštovlja, a ne cirkus.”
“Nekad se i svetohranište prekrivalo velom (svećenik otvara taj veo kao da miče veo sa Zaručnice) kao i onaj ciborij za hostije. Danas toga više nema. Nema ni pričesnih ograda. Ali ima nešto što se ne da izbaciti: to je onaj vječni, tihi, otajstveni šapat u duši svakoga od nas: pred Bogom ne možeš biti drzak. To tako ne ide, i gotovo”, zaključio je pater Marko Glogović.
Borak.tv
