Prošle godine se iz Hrvatske u inozemstvo preselilo 39.218 stanovnika, a doselilo njih 69.396. Kako je danas objavio Državni zavod za statistiku (DZS), od toga se iz inozemstva doselilo 15,6% hrvatskih državljana i 84,4% stranaca, a odselilo se 64,8% hrvatskih državljana i 35,2% stranaca.
Iako je broj iseljenika manji nego godinu prije kada se iz Hrvatske u inozemstvo iselilo 46.287 građana, još uvijek je riječ o brojki koja bi trebala itekako zabrinuti vladajuće.
U takvim okolnostima, svaka priča o povratku iz inozemstva razlog je za slavlje, a još više ukoliko se radi obitelji s djecom. Jedna od njih je i Marta koja se prije devet godina preselila u Veliku Britaniju, ali sada se s mužem i dvoje male djece vraća u Hrvatsku.
Kvaliteta života bolja u Zadru
“Planiramo se vratiti u sljedeća dva mjeseca. Muž i ja možemo svoj posao raditi s bilo koje adrese, a s obzirom na visoke troškove stanarine i vrtića u Londonu, kvaliteta života će nam biti bolja u Zadru nego u Londonu”, govori nam Marta dodajući da u Velikoj Britaniji, usprkos dobrim plaćama, jedva krpaju kraj s krajem i na kraju mjeseca im ne ostane ništa.
“Moj muž u početku se nećkao, ali nakon što sam mu pokazala brojke i njemu je postalo jasno da će život koji ćemo imati u Zadru biti puno bolji od života koji imamo u Londonu. Pomoglo je i to što iz Zadra do Londona pola godine imamo direktnu avionsku liniju, pa brzo može doći doma”, objašnjava.
Marta se u London preselila nakon završenog studija njemačkog i francuskog. U početku joj je bilo teško, radila je kao au pair, zatim kao konobarica u nekoliko kafića i restorana, ali je nakon nešto više od godinu dana našla posao u jednoj farmaceutskoj tvrtki i tamo počela raditi kao prevoditelj. Poput brojnih drugih Hrvata i ona je prvih nekoliko godina u novoj domovini provela dijeleći stan s više cimera.
Život u zajednici
“U Hrvatskoj je to većini najgori mogući scenarij, ali ovdje je to sasvim realna stvar. Ljudima je posve normalno da u svojim dvadesetima, čak i tridesetima, dijele sobu s tri, četiri i pet cimera. Stanarine su tako visoke da većina iznajmi zajednički stan tek kada su u ozbiljnoj vezi s nekim pa mogu dijeliti troškove ili dobiju djecu”, priča nam ova Hrvatica.
U Londonu je upoznala svog muža Engleza za kojeg se nakon dvije godine veze i vjenčala. Ubrzo je došlo i dvoje djece, djevojčica Tamara koja sada ima dvije i pol godine i dječak Filip koji je upravo navršio šest mjeseci. Kako nam objašnjava Marta, financijski su bili stabilni dok se nije odlučila vratiti na posao nakon rođenja prvog djeteta.
“Nije da nismo znali da će troškovi vrtića biti visoki. Svi prijatelji su nas upozorili da se pripremimo, sami smo pogledali brojke, znali smo da su cijene astronomski visoke. Ipak, usprkos svoj našoj pripremi, ništa vas ne može pripremiti na tako visoke račune. Vrtić u našem kvartu smo plaćali 1200 funti mjesečno”, priča nam Marta dodajući da bi s jednim djetetom visoki troškovi bili izvedivi, ali s dvoje su znanstvena fantastika.
Pomoć države
“Uskoro mi završava porodiljni i ako ostanemo u Londonu vrtić ćemo godišnje plaćati više od 28 tisuća funta godišnje, što je više od moje plaće nakon poreza”, kaže.
Iako u Engleskoj roditelji nakon trećeg rođendana djeteta dobivaju pomoć u vidu 30 besplatnih sati, Marta kaže su čak i uz tu pomoć računi za dvoje djece astronomski.
“Engleska uz SAD ima najviše račune za vrtić u svijetu. Ovdje je posve normalno da majke nakon rođenja djeteta uzme pauzu od posla i posveti se samo djeci, većini se ne isplati raditi”, dodaje.
Njezin muž u početku se nećkao. Rođen i odrastao u Londonu, nije mu se svidjela ideja da se preseli u hrvatski grad koji bez turista broji manje od 70 tisuća stanovnika, ali ga je Marta brzo razuvjerila.
“U Zadru čak i privatni jaslički program dođe oko 300 eura, a ako uspijemo s vremenom dobiti mjesto u državnom vrtiću ta brojka pada na 80 eura. Ipak, prijateljice su mi već rekle da je dobiti mjesto u državnom vrtiću prava lutrija, pa ćemo krenuti u potragu za privatnim vrtićem. U međuvremenu će nam pomoći moja mama koja jedva čeka svaki dan biti s unucima”, zaključuje svoju priču Marta.
Borak.tv
