Roberta Sofia od Theotókos rođena je u Rimu 11. srpnja 1986. Prvi put se ispovjedila s 21 godinom, na hodočašću u Međugorju na koje nije htjela ići, a na kraju je otišla iz pravoslavne vjere, dubokoj katoličkoj vjeri, kao sestra marijanske zajednice Oasis de Paz.
“Moja priča bi se mogla definirati kao nešto posebno, iako su svi posebni u Božjim očima. Rođena sam i odrastala u pravoslavnoj crkvi i moje podrijetlo je sažeto u moja dva imena.
‘Roberta’, krsno ime, koje predstavlja latinski dio talijanskih očevih korijena, a ‘Sofija’, primljena u vrijeme mog redovničkog zavjeta, grčkog podrijetla, budući da je moja majka iz Atene,” komentira sestra. Roberta je, kao i njezin mlađi brat, primila krštenje, pričest i krizmu u isto vrijeme, sa samo šest mjeseci, u pravoslavnoj crkvi i po bizantskom obredu.
Sponzorirani članak
Tko će sastavljati buduću Federalnu vladu: sve oči uprte u HSP BiH
‘Nedostajalo je nešto duboko u mom životu’
“Kad sam bila mlada, vjera mi je bila nešto daleko i mlako. Međutim, “voljela sam vjeronauk u školi i majčina vjera me ohrabrivala. Nisam odbacila Boga, ali nisam njegovala blizak odnos s Bogom. Išli smo na misu za Božić i Uskrs, zapravo, moja obitelj nije bila obredna”, priznaje.
Njezina majka je došla u Italiju studirati medicinu kad je bila mlada i tamo je upoznala njezinog oca. “U to vrijeme, prije nego sam otkrila svoj poziv, bila sam mlada žena koja se pitala o svojoj budućnosti.
Upisala sam Fakultet elektronike. Sve mi se sviđalo i bila fascinirana, ali moj put još nije bio jasan. No, nisam se osjećala sam se sretnom sa 21 godinom , kada je život samo napredak i trebao bi biti pun snage i radosti. Nisam bila na svom mjestu, na pravom putu, i osjećala sam da nešto duboko nedostaje u mom životu: Tražila sam smisao svog postojanja u svijetu“, komentira časna sestra.
U tom trenutku Bog joj je došao u susret. “Jednog vrućeg ljeta 2007., dok sam planirala odmore i koncerte s prijateljima, mama mi je za rođendan htjela dati dar: put u Međugorje na Festival mladih koji se uvijek održava u prvom tjednu kolovoza. Zamislite. Nisam imala pojma o čemu se radi,” prisjeća se.
Gospa zove u Međugorje
“Bila sam na listi čekanja, jer su mjesta bila puna. Ali vjera moje majke je bila veća, i povjerila se Djevici koja me nije oklijevala pozvati! Iako sam bila na listi čekanja, samo dan prije polaska na ovo putovanje telefonom me nazvao svećenik iz Zajednice Marijanske oaze mira koji je organizirao hodočašće“, dodaje.
Ipak, Roberta je svećeniku koji ju je nazvao objasnila da ne može ići. “Čekali su me drugi ljetni planovi. Svećenikov odgovor bio je lapidaran i probo me u srce: Roberta! Kad Gospa zove, ona zove! Pa ti ostavi sve i dođi sad u Međugorje”, rekao joj je.
“Instinktivno sam odgovorila brzim: ‘Razmislit ću o tome’ i poklopila. Prozor koji sam ostavila otvoren u tom odgovoru bio je pukotina kroz koju je ušla Božja milost! Zaključala sam se u svoju sobu s glavom među nogama i shvatio priliku da razmislim o tome što učiniti. U tom sam trenutku iznutra shvatila s iznenađujućom jasnoćom, kao nikada prije, da moram krenuti na ovo putovanje,” kaže.
Roberta je pristala ići na hodočašće. I krenula sam na najvažnije putovanje u svom životu. Na tom mjestu doživila je “svo čuđenje tolikih mladih ljudi koji su molili s vjerom i radošću, i svu ljubav Božju koja me čekala po Djevici i njezinu beskrajnom majčinskom srcu“, kaže.
Prva ispovijed u životu i otvoreno nebo
“Marija je bila toliko živa i prisutna u Međugorju da je ne bih mogla opisati. Doživila sam je kako me dočekuje poput djeteta koje počinje puzati da bi se suočilo s novim životom obojenim smislom, mirom, radošću, zahvalnošću. Osjećala sam se tako slobodno i voljeno od Boga Oca koji je jedva čekao da mu se kći vrati u srce, u ovom čudesnom bosansko-hercegovačkom gradu, u 21. godini, imala sam prvu ispovijed u životu“, dodaje.
Bio je to trenutak milosti, nije ni znala što učiniti. “Svećenik me pozorno pogledao i nakon što je doznao da se nikad nisam ispovjedila, upitao me poznajem li Isusa i želim li to učiniti. Rekla sam svim srcem da i jednostavno sam plakala tijekom cijele ispovijedi, jer sam osjećala da su se nebesa otvorila nada mnom i Duh se spustio poput slapa slatke vode”, kaže Roberta.
“Vratila sam se preobražena s tog putovanja. Bio je to početak vrlo snažnog obraćenja. Moj se život nakon ovog dubokog susreta s Isusom radikalno promijenio, u mojim izborima i u mom srcu. Pronašla sam novi poticaj i snagu i za svoju budućnost kada sam odlučila sam upisati Arhitektonski fakultet Sveučilišta Sapienza u Rimu, gdje sam kasnije i magistrirala”.
Sjeme zvanja
“U međuvremenu je rasla moja ljubav prema Bogu i Mariji, žeđala sam da ih upoznam i počela sam često posjećivati zajednicu, učiti moliti, slaviti Gospodina, uživati u njihovom prijateljstvu. Sve je ponovno procvjetalo dok je moja obitelj zadivljeno promatrala ovu promjenu. Međutim, nešto drugo je pokrenulo moje srce privučena sve više i više od Gospodina, osjećala sam se duboko udvaranim od strane Gospodina, ali sam u svojoj razumnosti pokušavala ostati na zemlji misleći da su to posljedice ovog velikog obraćenja.”
U to vrijeme Roberta je počela često posjećivati pravoslavnu crkvu kako bi naučila i dublje proniknula u svoje izvore vjere, dok ju je u isto vrijeme Katolička crkva usvojila.
“Spremalo se sjeme zvanja, osjećala sam u srcu da ono pripada samo Bogu, ali to me je istovremeno i plašilo. Bio je to zahtjev koji sam doživljavala kao prevelik i zahtjevan. Ja sam bila pravoslavac, Gospodin je mogao ne tražiti toliko od mene, mislila sam “borila sam se, nadajući se da će s vremenom sve proći, ali godine su prolazile i ova muka je rasla u mom srcu.”
“U početku nije bilo lako, posebno mojoj obitelji, ali Božja milost je bila obilnija i podržavala me u mnogim olujama. Bila sam pod Marijinim plaštem koji mi je pomogao da dopustim da moje srce bude umireno od Krista, da moje srce ozdravi, rane, da se pripremim za sazrijevanje svog da. Moje je mjesto bilo s Njom da surađujem u Njegovoj misiji mira u mnogim srcima, da gradim mostove jedinstva i dijaloga.
Marija je majka nađe zajednice
“Zajednica čiji sam dio danas je međunarodna stvarnost, mješovita i kontemplativna, ali otvorena za dobrodošlicu unutarnjoj braći i sestrama u celibatu i posvećenim svećenicima te agregiranim i svjetovnim obiteljima koje dijele specifičnu karizmu, živeći je u vlastitom stanju života. gdje ga nalaze, dajemo četvrti zavjet, zavjet mira, koji definira našu karizmu, to jest suobličavanje s Kristom, našim mirom i zračenje dara mira u Crkvi i u čovječanstvu kroz život zagovora”, kaže ona.”
Borak.tv
