U povodu 32. godišnjice ubojstva obitelji Zec, početkom ovoga mjeseca kod Adolfovca na Sljemenu otkrivena je spomen-ploča i održana komemoracija.
Zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević tom je prilikom naglasio je kako je spomen-ploča podsjetnik i ‘mračna uspomena’ ovjekovječena u kolektivnoj memoriji i povijesti Zagreba na strašan zločin kako se više nikada ne bi ponovio, piše Dnevno.hr.
“Bučje im nije vijest”
Vijest o spomen ploči na spomen srpskoj obitelji tragično stradaloj tijekom Domovinskog rata, objavljena je u baš svim hrvatskim medijima, a o njoj su izvijestili i brojni regionalni portali. S druge strane, kaže predsjednik UHBDR’91. – o obilježavanju u Bučju u kojem je ubijen dr. Ivan Šreter, gotovo se nigdje nije moglo pročitati.
“Mnogi mediji naveliko su izvještavali o spomen ploči obitelji Zec, međutim kada se 26. prosinca 2023. u prvom srpskom nekadašnjem zloglasnom uporištu u Bučju obilježavala 32. obljetnica oslobađanja ovog područja u operaciji Papuk91., a na kojoj je uz ostale sudjelovao i potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved – to gotovo nikome nije bila vijest.”
Da nema pojedinih portala, kaže Pavković, i to bi ‘otišlo u vjetar’, kao i činjenica da se još uvijek ništa ne zna o 26 nestala zatočenika iz ovog logora, među kojima je i ime doktora Ivana Šretera.
Smatra da Džakula i Pupovac dosta toga znaju
“O tome što se 1991. stvarno tamo događalo najvjerojatnije, pretpostavljamo, mnogo zna i Veljko Džakula, ali i Milorad Pupovac. Džakula je poznat i kao jedan od glavnih organizatora pobune Srba u pakračkom kraju, ali i po uhićenju koje se dogodilo 1995. u blizini Pakraca. Prigodom svake obljetnice logora Bučje i njega se javno proziva, ali on uporno šuti, kao da o tome ništa ne zna. Uz to je i zaštićen poput ličkog medvjeda. Sjetimo se samo kako ga je
2012. na obljetnicu Oluje u Knin kao svojeg gosta pozvao tadašnji predsjednik Republike Ivo Josipović. Sramota je pozvala sramotu”, kaže predsjednik ove Udruge.
Ovaj logor postojao je od kolovoza 1991. do siječnja 1992. te je u tom razdoblju kroz njega prošlo nekoliko stotina nevinih Hrvata. Bio je tamo i Šreterov kolega dr. Vladimir Solar, koji je godinama podsjećao o strašnim mukama zatočenika od strane Srba.
“Nemoguće je da za to nikada nisu čuli”
“U logoru je inače najviše bilo civila, među kojima djece, staraca i žena. Džakula, kao jedan od prvaka tzv. zapadne SAO Krajine, sve je dobro znao. Srbi su uhićene nevine Hrvate čuvali i za razmjene. Jedna je bila u kolovozu, a druga u listopadu 1991. Treća 16. siječnja 1992. Razmijenjeni su oni koji su imali sreću ostati živima. Srbi su dio hrvatskih zatočenika iz Bučja poslali i u Staru Gradišku. Ni krive ni dužne. Sad se vidi tko gradi karijere i na muci srpskog naroda, tko inzistira na obilježavanjima pojedinih obljetnica iz II. svjetskog rata, ali i na pojedinačnim stradanjima
civila iz Domovinskog rata. Stvaraju galamu samo da ih nitko ne pita što znaju o logoru Bučje.”
Pavković podsjeća da je najmlađa žrtva logora Bučje imala četiri godine, a najmlađe dijete zatočeno u logoru bilo je staro svega godinu dana. Smatra kako je nemoguće da razni “džakule i pupovci” za to nisu nikada čuli…
Borak.tv
