Na Redditu je osvanuo poduži opis života jednog mladića iz Hrvatske koji se suočio s teškim izazovima u svom odnosu s roditeljima, posebno s ocem, no ono što je posebno iznenađujuće što su mnogi u komentarima opisali slične životne situacije. “Neki starci toliko sje*u svoju djecu da ona ostanu njihovi mentalni robovi, čak i ako su se fizički maknuli od njih”, jedan je od komentara na ovu mučnu priču.
Ovako da prije svega počnem, nisam neka pi*zda koja cmizdri kad mi mama neće kupiti najnoviji iPhone ili kad mi tata ne da svoj skupi auto od 300 konja da ga vozim (ni nemamo takav) ili s čim već da usporedim. Ne želim zvučati kao neki razmaženi kid koji se žali na sve oko sebe. Starci su preskromni i ne mogu normalno živjeti zbog toga i to me izluđuje, a i često imaju bolesne izjave zbog kojih se krstim makar sam ateist.
Ovo nije clickbait ni troll ni šta već, ovo su stvarna događanja iz mog života
Imam 20 godina i živim sa svojima (što se može zaključiti iz naslova) i mlađim bratom. Još otkad sam bio klinac kužio sam da s mojom obitelji nešto jednostavno nije u redu, da smo “drugačiji” od ostalih obitelji. I to ne u nekom dobrom smislu.
“Ne možeš tako razgovarat sa ćaćom!”
Da počnemo od mog starog… glavom još nije ušao u 21. stoljeće, često bezobrazan i licemjeran, prema svima u kući. Često zna podje*avat i kad vidi da si ljut umjesto da te utješi ili barem šuti, on još dodaje ulje na vatru i onda kad ti vratiš nazad onda bude “nEmOžEš TaKo RaZgOvArAt Sa ĆaĆoM!!” Još otkad sam bio klinac tukao me za stvari za koje čak i nisam bio kriv, neću duljiti ali pretjerivao je definitivno, nikada nisam bio bezobrazno dijete. Čitav život živim misleći da sam mu “teret na grbači” (kad se jednom tako naučiš ostanu trajne posljedice zbog toga), meni i bratu je toliko rijetko kupovao stvari i svaki put kad je nešto trebalo kupiti odlučivao se cijelu vječnost, jednostavno predugo, odluku je mogao donijeti u dva dana i kraće. Nije da nije imao novaca, plaća 12 000 kuna (tad, sad još malo više). U redu je biti skroman, ali brat i ja još uvijek zbog te njegove “skromnosti” ne možemo, a dok smo s njim očito nikad ni nećemo normalno živjeti. Također u redu je i da se ne razbacuje novcima, ali ja se ne sjećam kad mi je zadnji put dao džeparac…. Otkud da počnem… ajde od situacije sa sobama.
Život u plijesni
Živimo u kući s preko 100 kvadrata i dva kata. Brat i ja smo “stjerani” u sobu od 10 m², zidovi su puni plijesni i naravno nemamo ništa u sobi osim kreveta, tri dugačke ali slabe police iznad kreveta na kat i neki prastari stol s prostorom za kućište za komp. Jednostavno nemaš gdje stavit stvari, nemamo ni vješalicu niti neke ladice, odjeću stavljamo na ogradu od kreveta a knjige na stol, stol je uvijek zatrpan i za njim se ne može ništa raditi. Pod stolom preko noći spava naš pas, sreća malen je pa stane. I pod je naravno pun stvari, jer, em smo dvojica u sobi od 10 kvadrata, em ih nemaš gdje stavit jer nemamo ni ormar ni police nekakve normalne. Pod krevetom je sve puno uvijek. A ima soba pokraj te, priča se još od 2017. da će jedan brat ići u tu sobu a drugi ostat. Soba ima oko 17 kvadrata ali ima neke stare ormare i krevete i TV s guzicom a slika mu je da te zabole oči nakon 10 minuta gledanja u njeg (bio nam je u dnevnoj do 2014.). Svojevremeno sam i ja to krenuo čistiti jer sam skužio da mi ga je “uvalio” s time što je rekao: “Uselit ćemo tebe i brata tu pa ćemo prekrečit nanovo tu vašu sobu, on će se vratiti, a ti ostaješ”. Onda sam se vratio kući nakon šetnje s psom i izmlatio me ko konja i skinuo mi sve svetce kao po običaju, i derao se “ne čačkaj po mojim stvarima moram vidit šta ću s njima” a to je većina nekih pokvarenih stvari koje on fantazira da će popravit ali je lijen ko guzica, to treba baciti, realno ima dva poslijepodneva posla da se to riješi. Eto ga sad, šest godina kasnije, ku*rcem nije mrdnuo što se toga tiče, štoviše, čovjek je otišao spavat u tu sobu nakon potresa jer je u potresu napukao zid u sobi gdje je do tad spavao skupa s mamom “da me ne ubije ako se kuća sruši na mene” (a tamo je preko dana). A ja i brat možemo spavat u sobi punoj plijesni po zidovima…aj dobro. Također smo htjeli neki barem zajednički kompjuter imati u sobi, ali naravno opet nam ga je uvalio, i brat se počeo buniti nedavno, ali ovaj ga je samo odfikario, tko si ti da meni nešta prigovaraš. Stari nas naravno ne ferma ni pola posto, ne dozvoljava mu taj seronjski ego. Kad je krenula online nastava, kupio mi je kao neki laptop da mogu raditi neke stvari za školu, i ja mislio biće moj ajde super (jer sam se za rođendan još 8 mjeseci prije toga izjasnio da ga želim) kad ono banana, koristi ga i brat (u redu), al koristi ga i on, jer to nam je najmoderniji laptop u kući (on ima neki debel ko biblija iz 2007 i nedavno je piz*dio i skidao sve svetce jer je spor i nemože radit neke stvari na njemu) aj ti dokaži nešto toj bolesnoj glavi.
Bicikl; kupio mi je za uspješni završetak osnovne škole novi bicikl, jer stari mi je stvarno bio malen i imao sam nesreću s njim par tjedana prije završetka nastave, pa je rekao ajde kao neka nagrada. (naravno kupljen na akciji za manje od 2000 kuna, nisam ja očito vrijedan da se na mene troše neke ozbiljnije pare). I bio je prve 2 godine u redu, kad mi je jednog dana pukla osovina na zadnjem kotaču. I dobro, dam ga popravit, uzmem ga i nakon par mjeseci do tada ni blizu aktivne vožnje opet pukne osovina. Okej ajde možda je nešto sje*bao, idem ga opet odvesti na servis. I pokupim ga ja drugi put, ponovno pukne osovina. I meni prepi*zdilo bacio ga u šikaru kraj ceste i otišao pješke kući. Kad sam se vratio rekao sam da sam ga bacio, na šta se stari naravno naljutio. Pazi to, ljut je na mene i još sam ja ljut, možete si zamisliti atmosferu u prostoriji u kojoj smo se nalazili. I kasnije me strpao u auto da odemo tamo i izvlačili smo ga iz šikare, sve puno kopriva bilo i bio sam sav u plikovima. I kaže on meni vodi ga opet na popravak. Ma nemoj, i tako ću ga u nedogled vozit ko idiot i bacat novce. Najradije sam ga htio dati ovima šta idu po ulici i skupljaju staro željezo besplatno, samo da ne gledam to sranje od bicikla. I kaže mi on ajde odvest ćemo ga u Zagreb na popravak. Protiv toga sam jer se već osjećam ko idiot, svaki put na novo da mi netko radi? U međuvremenu ja sam po njuškalu tražio i nalazio super bicikle, ali on mi govori: “Ne možeš kupovat novi bicikl, popravi stari”. I kako da mu ja sad ne je*bem mater??
“Sad kužim da je stari nenormalan”
Da ne spominjem kako nema živaca i strpljenja nikad ama baš nikad, još otkada sam dijete sam mislio da stalno nešto krivo radim, a sad kužim da je stari nenormalan. Napravio je mene i brata a ne znam jel se ikad baš igrao i družio s nama. Doslovno smo odrastali kod bake i djedova, pogotovo ja, i drago mi je zbog toga iskreno. Vrhunac dana mu je da dođe kući s posla, umije se, sjedne za stol, ruča, kasnije pređe u fotelju iz 85′ skroz razvaljenu (jer njemu je to super, prva liga) i pije gemišt i svađa se s TV-om (wtf) na kojem ima 10 programa, kabelska 0 bodova, i mrmlja nešto sebi u bradu (baš ko prava sirovina od čovjeka), naravno nadr*kan sav. A ja učim u dnevnoj sobi pokraj, jer u “svojoj” ne mogu, kao što sam prije naveo.
Što se tiče mobitela, ima na tipke i na bonove (nemoš ga dobit jer ga skoro nikad nema pri sebi), makar za drugo mu ni ne treba pa aj. Ima Viber na tabletu iz 2016., neka prastara verzija nikad updateana. Blokirao je Google s tableta, “to su špijuni i ne želim uopće čut za njih”, neki dan samo šta nije zamlatio mene brata i mamu zato što imamo Google račune, sav bio šokiran i dere se ko histerično dijete od 5 godina, “doć će nas sve Google jednog dana glave” ko baba u 19. stoljeću (wtf svi imamo Google račune otkad imamo mobitele?!). Vjerujem da nije potpuno bezopasno, ali daj ne drami bog te je***o (oprostite zbog psovanja ali sad sam se samo svega prisjetio dok pišem ovaj tekst i naljutilo me). Ne očekujem da ima “pametni” mobitel i sve moguće društvene mreže, ima samo Viber i ajd. Mama ima i Whatsapp i Viber a nedavno je napravila i Facebook (stari to vidi kao da je napravila space shuttle i otišla u svemir hahaha).
“Preživio JNA i Domovinski rat, tvrdi da je imao ludu mater”
Da nije normalan to je sigurno. Ali zašto je takva škrtica i egoist? Preživio je JNA i Domovinski rat, i tvrdi da je imao ludu mater (prema meni je baka bila anđeo, ali nekako mu vjerujem da je prema njemu bila ljigava). Zašto se ponaša po uzoru na tako neko “totalitarni režim” i zašto mu je problem trošit novce na neke, skoro pa osnovne životne potrepštine? Da imam neku kroničnu bolest, čisto sumnjam kako bi mi plaćao terapije i/ili lijekove, vjerojatno bi izbacio mene mamu i brata na ulicu, i onda bi svi išli živjeti kod bake, ne bi se uopće čudio. Kako vi to doživljavate i objašnjavate? Jesam li previše razmažen i ne znam cijenit stvari oko sebe, ili je u njemu problem? Želim iskrene odgovore.
E da, i zaključava aute koji su u dvorištu, i kuću kad ode do vrta u dvorištu (20 metara od vrata, na 10 minuta da nešto obavi), i drami kad netko od nas na 10 minuta ostavi otključanu kuću a mi nutra svi. A dvorište skroz ograđeno, živica visoka 2 metra i vrata visoka i bodljikava žica na vrhu, ne možeš ni u dvorište ući kamoli do kuće doći. Jel’ to samo meni bolesno ili je to drugima normalno?
“Izgledao sam kao da živimo na socijalnoj pomoći”
Da pređemo na mamu. Prije svega da kažem kako je dobra majka, nikad nisam bio gladan ni žedan niti mi je bilo hladno, vozila me u školu, iz škole, na treninge itd., kao osoba je u redu, nije savršena (ni ne očekujem od ikoga da bude) ali voli me i to je bitno.
Ono što mi se ne sviđa kod nje je to šta mi je u doba dok sam išao u osnovnu školu davala da oblačim odjeću koju joj je dala moja tetka od njenog sina (mog bratića, petnaestak godina stariji od mene), a ta odjeća je često bila prevelika ili izlizana ili iscufana, ono, kupi neku majicu za 3 eura i kaže: “Ako je tati prevelika, nosit ćeš ju ti” (isto radi i ćaća naravno). Izgledao sam kao da živimo na socijalnoj pomoći (a prihode smo imali oko 18 000 kuna), ponavljam, u redu je biti skroman i sve, ali oblačili su me kao da imamo 5 000 kuna prihode na nas četvero. I onda par godina nakon završetka osnovne, stupio sam u kontakt s kolegama iz osnovne, imali smo grupu na Whastappu, i jedna je prijateljica rekla: “Ajde barem se više ne oblačiš ko beskućnik” (i bila je u pravu), i u toj je grupi bila moja tadašnja cura, i onda me pitala šta je to bilo ovo ono, ajde bila je dobra i razumna pa me shvatila, baš me bilo sram. Par mjeseci nakon toga sam morao prekinuti s njom jer je došlo na red “upoznavanje s roditeljima”, a ja ju nisam htio voditi u moju kuću koja je ono, “time capsule” iz 1970-ih (tad je i napravljena, još uvijek nije dovršena, nažalost, i za to nije kriv ni ćaća ni mama, to je dida trebao dovršiti), sve je staro i pred raspadom i apsolutno ništa osim svjetala ne radi kako spada, skoro svi prozori stružu kad se otvaraju, imamo dvosjed i kauč iz 80-ih (razvaljeni ko bugarska skupština, sve poderano i prašnjavo, al to je starom valjda dobro, čak je i mama ljuta jer se apsolutno ništa ne kupuje), vrata od terase moraš stisnut ko slon da se zatvore. Kad dođem u goste, čak i obitelji znatno nižih prihoda od moje imaju “sređen sistem”, sređen dnevni boravak i blagovaonu, kuća nije u neredu i sve valja, prozori ne stružu, kaučevi i stol nisu stari po 30 godina, ja se divim. Uglavnom, živim u izvanrednoj situaciji cijelo djetinjstvo i bome se nisam navikao jer to nije normalno. I onda mi stari jednom kaže “a pa šta hoćete, ja sam živio u stanu od 45 kvadrata s jednom spavaćom sobom, ja sam spavao na kauču u dnevnom boravku, to je nekad bilo normalno”, al ne možeš ti njemu reći da se vremena mijenjaju i da tad nije moglo biti bolje (nažalost), ne možeš mu izbit to “nekad” iz glave.
Također uporno svaki dan kuha (svaka joj čast i hvala na tome), gotovo nikad ne naručuje neke ručkove ili radi nešto polugotovo, ja joj želim pomoć, al ne, “skupo” joj je odvojiti jednom tjedno malo više novaca, da umjesto kuhanja radi nešto drugo, i onda se žali kako joj je muka od svega. Okej nije stvarno jednostavno ali odbija pomoć.
“Počeo sam gristi prste, mislio da je u meni problem”
Išao sam svojevremeno i kod psihologa (u osnovnoj, kad sam počeo gristi prste) mislio sam u meni je problem, i još su mi moji govorili nemoj pričat u kakvom nam je stanju kuća. A ironično je da je to bila jedna od karika mojeg lanca depresije.
Ima tu još problema dosta ali tekst je već sam po sebi dugačak i zahvaljujem se ako ste ga pročitali do kraja.
Kako vi gledate na ovu situaciju i što da radim, kako dalje? Ako ne završim u nekoj ustanovi, svaka mi čast? Jesu i drugima roditelji takvi idioti ili ovo nije normalno?”, upitao je mladić nakon poduže objave.
Mnogi su u komentarima mladiću poručili da završi fakultet i odseli, jer vjeruju da se otac promijeniti neće, a da njegova sloboda nema cijenu. Nažalost, bilo je i dosta opisa sličnih životnih situacija, ali i vrlo korisnih savjeta.
“Nije normalno”
“Stari ti ima psihički poremećaj nešto slično kao OKP, samo se manifestira kroz opsesivnu štednju, novaca nauštrb kvalitete života. Treba ići kod psihologa/psihijatra po dijagnozu i terapiju.
Nije normalno imati pljesnive zidove, nije normalno imati neiskorištenu sobu u kući i braniti djeci da je koriste, nije normalno imati dijete koje studira i ne imati radni stol u sobi, nije normalno biti u radnom odnosu i imati mobitel na tipke u 2023. godini (protivljenje novoj tehnologiji je jedan od čestih simptoma upravo jer košta novac), nije normalno imati primanja 2500 eura u kućanstvu, a ne pokušati dovesti stambeni prostor u red (npr. renovirati kuhinju, kupiti novi kauč, renovirat pločice u WCu, itd.).
Sretno s tjeranjem starog da prizna sam sebi da ima psihički poremećaj, i onda se također natjerati pomoći samom sebi”, glasio je jedan od komentara.
Postoji li rješenje problema?
Ipak, iako mnogi smatraju da mladić neće popraviti svoj odnos s ocem, niti ga promijeniti, mogući pristup rješavanju problema je:
Komunikacija: Mladić bi mogao pokušati otvoreno razgovarati s roditeljima o svojim osjećajima i problemima koje doživljava u obitelji. Važno je izražavanje osjećaja i potreba, ali i slušanje roditelja kako bi se bolje razumjelo njihovo stajalište.
Obiteljska terapija: Razmatranje obiteljske terapije može biti korisno kako bi se razgovaralo o dubljim problemima u obitelji i naučilo bolje komunicirati i rješavati konflikte.
Samostalnost: Mladić bi mogao razmisliti o postupnom osamostaljivanju, ako je financijski moguće. To bi mu omogućilo više kontrole nad vlastitim životom i okolinom.
Podrška izvan obitelji: Potrebno je potražiti podršku od prijatelja, nastavnika, psihologa ili druge stručne osobe koja može pružiti savjet i podršku u rješavanju problema.
Važno je napomenuti da nisu svi roditelji isti, iako svaka obitelj ima svoje izazove. Svaka obitelj može imati svoj jedinstven dinamički sustav i rješavanje problema zahtijeva razumijevanje i trud sa svih strana.
Borak.TV
